Kada po vedroj noći posmatrate zvezdano nebo, čini vam se da je zvezda bezbroj. Ipak, bez teleskopa se vidi samo oko 6000 zvezda. To ne znači da čovek, gledajući u nebo, može da izbroji svih 6000 zvezda. Jedna četvrtina ovog broja se nalazi suviše na jugu i ne može se videti. Od zvezda koje se mogu videti sa nekog mesta na Zemlji, samo je polovina vidljiva u jedno vreme, jer su ostale ispod horizonta. Štaviše, veliki broj zvezda blizu horizonta ne može se videti zbog izmaglice. Šta nam ostaje? Ako biste počeli da brojite sve zvezde koje vidite, verovatno je da ih ne biste mogli nabrojati više od hiljadu. Zvezdano nebo se može fotografisati pomoću kamere koja je pričvršćena za teleskop.
Na fotografiji jedne određene tačke na nebu se može videti mnogo više zvezda, nego golim okom. A ako se film duže eksponira, na tako dobijenoj fotografiji videće se još više zvezda. Takođe, ako se upotrebe veoma jaki teleskopi, moguće je fotografisati više od milijardu zvezda! Kada se jednom otkrije zvezda na nebu, onda joj se mora dati ime ili broj za raspoznavanje. U prošlosti, ljudi iz Arabije, Grčke, Rima ili Kine su davali imena najsjajnijim i drugim zvezdama koje su bile po nečemu značajne. Tako je više od 100 zvezda dobilo ime. Čovek je hteo da ima katalog poznatih zvezda. Prvi poznati katalog ove vrste je sadržavao 1026 zvezda, a datira iz 137. godine nove ere.
Učenje samo po sebi za nekog predstavlja izazov za nekog mučenje… pa bez obzira kako god ko misli to je vrlo uzbudljiva i upečatljivo za svakog. Vama kojima učenje pada teško, pa bi da ga olakšate i vama kojima je lako pa želite da ga unapredite, pokazaćemo par tehnika koje vam mogu ubrzati učenje i pomoći tokom rada. Ne očekujte čarobnu formulu, jer za vas niko ne može ni učiti ni raditi, ali očekujte veliko olakšanje. Naravno uz trud što će dati bolje rezultate. Prihvatite izazov i krenite držeći se sledećih pravila:
Učite u intervalima
Bez obzira na moć koncetracije, evidentno je da ona posle nekog vremena opada. Zdrava osoba u tinejdzer fazi kao i fazi mladosti kada najviše pamte, može biti maksimalno skoncetrisan najduže dvadeset minuta. To je statistika dokazala. Dakle, šta treba raditi? Treba praviti 5-ominutne do 10-ominutne pauze, gricnite za to vreme neku kockicu čokolade, odslušajte neku pesmu bržeg ritma…
Nikada ne učite napamet
Nikada ali nikada ne učite napamet jer to traje kratko. To je veliki korak unazad u učenju jer vaš mozak prosto odbija da skladišti nepotrebne informacije kojih sigurno ima ko se držite obrasca učenja napamet.
Učite isključivo kada ste smireni
Ako vam emocije divljaju zaboravite na učenje.Kada ste uznemireni, depresivni, uzrujani, skloni da zaspite ili pak umorni od posla ili napornog dana, vaš mozak će prosto odbijati priliv novih informacija… odmorite pa se bolje pripremite za sledeći radni dan!
Soba za učenje
Soba za učenje ne mora biti klasična radna soba. To tačnije treba da bude prostor koji vaš mozak prepoznaje kao mesto za rad. Okruženje istog mesta i u isto vreme bi moglo značajno da utiče na brži proces pamćenja i treniranja vašeg mozga da brže savlada novo gradivo.
Ponovite gradivo pre nego zaspite
Pred spavanje nekih petnaestak minuta, uložite na ponavljanje gradiva koje ste u toku dana prešli. Možda vam se čini da neće biti nikakvog učinka ali ne brinite… to je vreme kada vaša podsvest najviše upija i najviše čini za vas. Nećete imati svestan doživljaj ali ćete imati upamćene informacije. A to je baš ono šta vam treba!
Naša reč vodozemac, kao i grčka „amfibija“, označava prirodnu sposobnost jednog bića da živi i u vodi i na zemlji. Većina vodozemaca provede prvi deo života u vodi, a drugi na zemlji. Postoje tri grupe vodozemaca, i to: podzemni vodozemci, repati vodozemci (daždevnjaci, mrmoljci, itd) i žabe i njihovi srodnici. Podzemni vodozemci su beznoge i uglavnom slepe životinje. Smatra se da postoji više od 1000 vrsta ovih životinja. Ne mogu da narastu više od 1 metra u dužinu, izuzev džinovskog daždevnjaka iz Japana, čija dužina može da bude i 1,5 metara. Vodozemci uglavnom nisu snažne građe, niti su brzi. Ove životinje od neprijatelja štiti boja tela, prirodni nagon da žive povučeno i skriveno.
Većina vodozemaca ima moć lučenja otrovne sluzi iz svoje kože, što predstavlja njihovu najveću odbranu. Kad odrastu, mnogi vodozemci običnu dobiju pluća, iako su i dalje u stanju da dišu preko kože. Nalazimo ih obično u toplim krajevima, a ređe u umerenim. Ne mogu da žive u slanim vodama. Iako svi odrasli vodozemci žive na kopnu, uvek se vraćaju u vodu u vreme parenja. U vodi polažu jaja i oplođuju ih. Mladi, kada se izlegu, ostaju tu da provedu prvi deo života, kao ribolike larve, hraneći se uglavnom biljkama. Mali broj vodozemaca stara se na prilično neobičan način o položenim jajima. Ženke jedne vrste brazilske šumske žabe grade gnezda od blata u koja polažu jaja, dok za to vreme mužjaci sede okolo i krekeću. Neke žabe kreketuše u Južnoj Americi jaja nose na leđima.
Mada ne prihvataju svi teoriju o postanku vrsta onakvu kakva jeste, pristalice te teorije imaju objašnjenje o tome kako su ptice nastale. Mnogi i razni organi ptica su se izmenili, pa se tako razvila sposobnost da lete. One su postale toplokrvne životinje, jer kao takve mogu unetu hranu brzo da pretvaraju u energiju. Dobile su perje, ne samo radi zaštite od hladnoće, već zbog toga što perje olakšava let. Izgubile su zube, jer su zubi sagrađeni od teških kostiju. Usavršile su im se i noge, pa se njime služe kao da imaju ugrađene najbolje amortizere. Vid im se takođe izoštrio. Kada su sve ove odlike ptica nastale, i dalje nije sigurno, ali poznato je da su se ptice razvile pre više miliona godina iz primitivnih vrsta gmizavaca. Vrsta gmizavaca iz koje su se verovatno i razvile ptice je živela u dobu trijasa, pre oko 130 miliona godina.
To je utvrđeno na osnovu pronađenih fosila. Prve ptice su morale već tad imati perje, ali je sasvim sigurno da nisu bile dobri letači. Imale su dugačak rep u čijem sastavu su bile uglavnom kosti, mnogo pršljenova, dok im je perje raslo samo sa strane. Današnje ptice imaju u svom repu jednu kost i perje im lepezasto izrasta upravo iz te kosti. Prastare ptice su imale veći broj malih i oštrih zuba. Deset miliona godina kasnije, neke ptice su još uvek imale zube, ali su ih mnoge izgubile. Fosili ptica iz tog doba pokazuju da je već tad bilo vrsta koje su slične današnjih morskim lastama. Neobično je to što se danas, pregledom svako ptičjeg organa, može utvrditi veza i trag koji ptica nosi još iz vremena kada se razvijala iz gmizavaca. Verovatno najvažnija od svih promena je ona kada se ptica razvijala od životinje hladne krvi u toplokrvnu životinju. A to je moralo da znači da su se jaja ptica morala održavati stalno na istoj temperaturi, pa i sami mladi kada se izlegu. Rezultat toga je nesumnjivo potreba ptica da grade gnezda, da se brinu o svojim mladima, kao i da razvijaju druge radnje koje danas čine sastavni deo njihovih života.
Ljudski skelet ima dvostruku ulogu – štiti nežne organe i služi kao oslonac telu. Skelet, koji je uglavnom sastavljen od kostiju, održava čoveka u uspravnom položaju. Beba se rađa sa 270 malih, prilično mekih kostiju, dok odrasla osoba ima 206 kostiju, zato što neke kosti kasnije srastaju. Kosti se međusobno dodiruju u zglobovima. Skelet glave čini čvrst koštani svod lobanje, koja štiti mozak od povreda. Grudni koš štiti srce i pluća. Kičma predstavlja niz malih kostiju – pršljenova, koja u sredini ima otvor i obrazuje kanal u kome je smeštena kičmena moždina. U donjem delu kičme pršljenovi srastaju i obrazuju jednu kost koja je umetnuta između dve bedrene kosti. Kost je živa, i raste dok je čovek mlad.
Na primer, butna kost može da udvostruči svoju dužinu od rođenja do zrelog doba. Kako kosti rastu u dužinu, istovremeno im se povećava i čvrstina, zahvaljujući kalcijumu i drugim mineralima koji se u njima nagomilavaju. Pošto je kost živa, ona mora na neki način da se hrani, a to je moguće pomoću pokosnice, koja pokriva kosti, i u kojoj se nalaze mnogi krvni sudovi koji donose hranu do koštanih ćelija.
Bilo bi sjajno kada bi ljudi koji izgube, na primer, ruku ili nogu, jednostavno mogli da dobiju novu. Ali, kod ljudi to, nažalost, nije moguće, ali ima drugih živih bića koji imaju tu sposobnost. Proces u kome organizmi obnavljaju strukturu, pa čak i cele organe, naziva se regeneracija. Među živim bićima, regeneracija je različita. Na primer, kod nekih vrsta glista i morskih zvezda, sićušni deo tela može da obnovi čitav organizam. Ako je ostao samo mali deo, izrašće celo novo telo. S druge strane, imamo drugu vrstu regeneracije do koje dolazi u našem telu. Površinski sloj kože neprestano otpada u vidu malih komadića i zamenjuje se drugim ćelijama. Takođe, naša kosa i nokti se obnavljaju neprekidno. Čak i naši stalni zubi su jedan primer regeneracije. Kod životinja postoji menjanje perja, krljušti ili krzna, uz pomoć procesa regeneracije.
Što je organizam složeniji, to je njegova sposobnost regeneracije manja. Čovek, kao i drugi sisari, ne može da obnovi nijedan organ u celini. Ali, gušteri i insekti mogu da regenerišu čitave udove. Kod čoveka, regeneracija predstavlja samo popravku oštećenja, kao što su prelomi kostiju, povrede kože, mišića i nekih vrsta živaca. Proces regeneracije se vrši na dva načina. U prvom slučaju novo tkivo raste sa površine rane. U drugom preostali delovi se menjaju i reorganizuju, ali novi materijal se ne stvara. Kada izrasta novi materijal (kao na primer udovi), on raste na sledeći način. Pupoljak regeneracije se obrazuje na površini rane. On je uglavnom kupastog oblika i sadrži embrionalnu vrstu ćelija, ili ćelije onakve kakve postoje od rođenja živog bića. Ove ćelije se razvijaju u ćelije posebno namenjene gradnji novih organa, one rastu, a novi organ se postepeno stvara.
Da li vam se nekad desilo da vas je „napao“ čitav roj komaraca? Ne samo što te životinje kvare lepo raspoloženje, već dosađuju sa svojim ubodima. Čovek je dugo vremena smatrao komarca dosadnim i neprijatnim stvorenjem, i to je bilo to. Tek se u XX veku počelo otkrivati da su oni opasni! Najpre je manji broj naučnika počeo da sumnja da oni prenose određene bolesti, ali nisu to mogli dokazati. Potom je zabeleženo da neke vrste komaraca prenose „elefantijazis“, tropsku bolest, a druge vrste doprinose epidemijama malarije i žute groznice. Kao rezultat ovih navoda, počelo je ozbiljnije istraživanje ove životinje. Izučavane su njihove vrste, beležilo se sve o njihovom životu i usavršavali načini za njihovo suzbijanje.
Tako se danas zna da postoji više od 1000 vrsta komaraca. Ima ih svuda po svetu, ali neke vrste žive samo u pojedinim krajevima. Samo jedna vrsta komaraca, poznata kao „malarični“ komarac, obuhvata više vrsta komaraca, koje su poznati kao raznosači ove bolesti. Malarični komarac se prepoznaje po tome što na krilima ima crne pege. Kada se odmara, stoji oborene glave, dok mu telo svojim zadnjim krajem stoji znatno iznad podloge a grudni deo sa glavom pri podlozi. Druga vrsta opasnih komaraca prenosi žutu groznicu. Takvi komarci na nogama imaju belu traku, a uzdužnu na gornjem delu tela.
Da li i vi, kad krenete na pecanje, idete na prstima do obale reke ili jezera, da vas ribe ne bi čule? Ako bi vas ribe čule, pobegle bi na bezbedno mesto, jer ribe imaju uši i čuju! Uši riba su smeštene u unutrašnjosti ribljeg tela, nisu spoljni deo tela kao kod drugih živih bića. Mnogi od nas smatraju da ribe žive bez nekih funkcija organizma koje inače smatramo neophodnim za život. Možda to mislimo jer su ribe životinje hladne krvi. A možda i zato što je nekima od nas pecanje omiljena zabava pa želimo da verujemo da ribe i ne znaju šta se stvarno događa. Međutim, i ribe imaju razvijen nervni sistem, ako ih mučimo, one pate, ako ih povredimo, osećaju bol!
Ribe imaju veoma razvijeno čulo dodira. Ukus i dodir osećaju svojom kožom. Imaju i dva manja organa za miris, smeštena u nozdrvama koje se nalaze na glavi. I pored toga što su hladnokrvne, ni one ne mogu bez energije. Njihovo gorivo je, kao i nama, hrana. Uneta hrana sagoreva u telu ribe u svim tkivima, te joj obezbeđuje rast, život i kretanje. Krvotokom se ne sprovodi samo uneta hrana do svakog organa, već i kiseonik, koji je neophodan za sagorevanje unete hrane. Zato i srce kod riba ima potpunu funkciju pumpe za održavanje potrebne cirkulacije krvi. Naravno, ribe žive u veoma različitim sredinama, da se jedna vrsta razlikuje od druge po mnogo čemu. Tako, na primer, riba plućarica ima i škrge i pluća za udisanje vazduha! Ribe koje žive na velikim dubinama su slepe, ali zato imaju vrlo osetljive pipke na glavi. Neke žive u slanim vodama, neke u slatkim. A ima i onih koji žive isključivo na dnu okeana.
Nazeb ili prehlada je možda jedna od najdosadnijih pojava koja nam se dešava, ali je takođe i jedna od najtajanstvenijih. U svetu oko 90% ljudi pati od prehlade, a preko polovina ljudi prehlade ima i više puta godišnje. Znaci nazeba su vam verovatno poznati, kao i lekarima – „curenje“ nosa, kijanje, grebanje grla, a ponekad i glavobolja. Kasnije bolesnik počinje da kašlje i ima groznicu. Kod odraslih osoba nazeb je retko kad ozbiljan, ali kod dece znaci nazeba mogu biti predznaci ozbiljnijih dečjih oboljenja kao što su male boginje ili difterija. Zbog toga lekari mnogo pažnje daju nazebu kod dece. Nazeb se razvija u roku od jednog do tri dana. Običan nazeb ima tri koraka: prvi korak ne traje dugo, nos je suv i otečen, grlo grebe, a oči vlaže.
U drugom nos počinje da „curi“, dok u trećem počinje zaista da „curi“, a bolesnik često kašlje i ima povišenu temperaturu. Zbog čega nastaje prehlada? Uobičajeno je da se kaže da je to zapaljenje gornjih disajnih puteva, ali to objašnjenje ne kazuje mnogo. Često se veruje da ovu bolest izaziva neki virus. Ali čudno je to što se taj virus najverovatnije stalno nalazi u grlu, i da napada telo samo onda kada je umanjena otpornost organizma. Tu može biti još nekih bakterija, ali one ne napadaju sve dok otpornost ne opadne. Izgleda da virus nazeba slabi tkiva, tako da lakše napadaju i druge klice. Najbolji način da se zaštitite od nazeba je pravilna ishrana, dosta odmora i sna, dobra odevenost i izbegavanje onih koji imaju nazeb.
Kondenzacija je proces suprotan isparavanju. Isparavanje je proces pretvaranja tečnosti u gas ili paru, a kondenzacija je prelazak gasa ili pare u tečno ili čvrsto stanje. Ovo se događa kod hlađenja ili zgrušnjavanja. Kada se gas kondenzuje, nastaju dve značajne promene. Prva je da se zapremina gasa smanjuje kad on prelazi u tečno stanje, a druga je oslobađanje toplote koja se naziva „toplota kondenzacije“. Kada se para pretvara u vodu (kondenzuje), na svaki gram dobijene vode oslobađa se 540 kalorija. Kondenzacija u svetu igra veliku ulogu. Kada se vodena para kondenzuje u vazduhu, nastaju oblaci. Rosa nastaje kada vlažan vazduh dođe u dodir sa površinom koja se ohladila do izvesne temperature. Ovo možete i sami videti kada posmatrate času ledene ili hladne vode na vlažnom vremenu. Kada topao i vlažan vazduh dođe u dodir sa hladnom površinom, vlaga se kondenzuje na spoljnoj površini čaše.
Isti primer možemo videti i kada pvc stolarija, tj pvc prozori kondezuju u dodiru sa promenom temperature.
Ponekad, para u vazduhu se direktno može pretvoriti u čvrsto stanje. Na primer, na temperaturi ispod nule para se kondenzuje na hladnim cevima frižidera u led. U prirodi nikad ne prestaje proces isparavanja i kondenzovanja. Milioni tona vode iz okeana i jezera isparavaju svake godine i kondenzuju se u kišu i sneg.