Nazeb ili prehlada je možda jedna od najdosadnijih pojava koja nam se dešava, ali je takođe i jedna od najtajanstvenijih. U svetu oko 90% ljudi pati od prehlade, a preko polovina ljudi prehlade ima i više puta godišnje. Znaci nazeba su vam verovatno poznati, kao i lekarima – „curenje“ nosa, kijanje, grebanje grla, a ponekad i glavobolja. Kasnije bolesnik počinje da kašlje i ima groznicu. Kod odraslih osoba nazeb je retko kad ozbiljan, ali kod dece znaci nazeba mogu biti predznaci ozbiljnijih dečjih oboljenja kao što su male boginje ili difterija. Zbog toga lekari mnogo pažnje daju nazebu kod dece. Nazeb se razvija u roku od jednog do tri dana. Običan nazeb ima tri koraka: prvi korak ne traje dugo, nos je suv i otečen, grlo grebe, a oči vlaže.
U drugom nos počinje da „curi“, dok u trećem počinje zaista da „curi“, a bolesnik često kašlje i ima povišenu temperaturu. Zbog čega nastaje prehlada? Uobičajeno je da se kaže da je to zapaljenje gornjih disajnih puteva, ali to objašnjenje ne kazuje mnogo. Često se veruje da ovu bolest izaziva neki virus. Ali čudno je to što se taj virus najverovatnije stalno nalazi u grlu, i da napada telo samo onda kada je umanjena otpornost organizma. Tu može biti još nekih bakterija, ali one ne napadaju sve dok otpornost ne opadne. Izgleda da virus nazeba slabi tkiva, tako da lakše napadaju i druge klice. Najbolji način da se zaštitite od nazeba je pravilna ishrana, dosta odmora i sna, dobra odevenost i izbegavanje onih koji imaju nazeb.
Kondenzacija je proces suprotan isparavanju. Isparavanje je proces pretvaranja tečnosti u gas ili paru, a kondenzacija je prelazak gasa ili pare u tečno ili čvrsto stanje. Ovo se događa kod hlađenja ili zgrušnjavanja. Kada se gas kondenzuje, nastaju dve značajne promene. Prva je da se zapremina gasa smanjuje kad on prelazi u tečno stanje, a druga je oslobađanje toplote koja se naziva „toplota kondenzacije“. Kada se para pretvara u vodu (kondenzuje), na svaki gram dobijene vode oslobađa se 540 kalorija. Kondenzacija u svetu igra veliku ulogu. Kada se vodena para kondenzuje u vazduhu, nastaju oblaci. Rosa nastaje kada vlažan vazduh dođe u dodir sa površinom koja se ohladila do izvesne temperature. Ovo možete i sami videti kada posmatrate času ledene ili hladne vode na vlažnom vremenu. Kada topao i vlažan vazduh dođe u dodir sa hladnom površinom, vlaga se kondenzuje na spoljnoj površini čaše.
Isti primer možemo videti i kada pvc stolarija, tj pvc prozori kondezuju u dodiru sa promenom temperature.
Ponekad, para u vazduhu se direktno može pretvoriti u čvrsto stanje. Na primer, na temperaturi ispod nule para se kondenzuje na hladnim cevima frižidera u led. U prirodi nikad ne prestaje proces isparavanja i kondenzovanja. Milioni tona vode iz okeana i jezera isparavaju svake godine i kondenzuju se u kišu i sneg.
KAKO DIŠEMO?
Da bi živelo, svako živo biće mora da diše. Životinje disanjem unose kiseonik u telo. Udisanjem vazduha, čovek uzima kiseonik. Disanje izgleda prosto, i čak ni ne mislimo kako dišemo, ali disanje predstavlja prilično komplikovanu radnju. Kada čovek udiše vazduh, on prolazi kroz čitav niz cevi u telu, koji se zovu disajni putevi. Oni počinju nosem, gde se zaustavljaju čestice koje bi mogle da budu štetne za pluća. U nosu se vazduh prečišćava i zagreva. Iz nosa, vazduh se spušta kroz ždrelo. Odatle kroz grkljan i dušnik odlazi u dve manje cevi koje se zovu dušnice, od kojih svaka ulazi u po jedno plućno krilo. Pluća su veliki, meki organi, koji se sastoje iz dve plućna krila, desnog i levog. Oba plućna krila su obavijena tankim prekrivačem koji se zove pleura ili plućna maramica. Plućno tkivo je kao sunđer. Sastavljeno je od mnoštva manjih mehurića ispunjenih vazduhom koji u njih ulazi. Kroz dušnice vazduh stiže u plućne mehuriće.
U njima se uzima kiseonik iz vazduha, a nepotrebni gasovi se izbacuju iz tela. Ovi mali mehurići, ispunjeni vazduhom, zovu se alveole. Vazduh koji udišemo sadrži kiseonik, azot, ugljen-dioksid i vodenu paru. Ovi gasovi se nalaze i u krvi, samo u različitim količinama. Kad udahnemo svež vazduh, tada u alveolama ima više kiseonika nego u krvi. Zato kiseonik iz vazduha prelazi u krv kroz vrlo tanke zidove alveola i sitnih krvnih sudova – kapilara. Ugljen-dioksida ima više u krvi, a manje u alveolama i zato odlazi iz krvi u alveole pluća, odakle ga izdišemo. Na ovaj način je omogućeno da ćelije dobijaju kiseonik i izbace nepotrebni ugljen-dioksid. Disanje je voljna i nevoljna radnja. Dišemo, i kada ne mislimo na to, ili kada spavamo. Ali disanje možemo zaustaviti na kratko vreme, ako to hoćemo – kao kada zadržavamo dah dok ronimo.
Da bismo shvatili šta su kalorije, kao i to koja je njihova uloga, moramo početi od ishrane uošte. U našem telu hrana se razlaže oksidacijom. Možemo čak reći da hrana „sagoreva“. Toplotu koja se pri sagorevanju oslobađa merimo kalorijama. Gram-kalorija je količina toplote potrebne da se temperatura jednog grama vode podigne za jedan stepen. Kilogram-kalorija, ili prostor kalorija, hiljadu puta je veća, a za merenje kaloričnosti hrane obično se upravo ona uzima. Svaka vrsta hrane, dok sagoreva, daje izvestan broj kalorija. Na primer, jedan gram belančevina daje četiri, a mast devet kalorija.
Za ljudsko telo nije bitno koja od ovih materija sagoreva, ali samo dotle dok se iz hrane dobija dovoljno energije koja je potrebno za funkcionisanje organizma. Broj kalorija potrebnih čoveku zavisi od rada koji obavlja. Čoveku teškom oko 85 kilograma je potrebno samo 1680 kalorija dnevno kada potpuno miruje. Ako taj čovek obavlja neki lakši posao, njemu treba 3360 kalorija dnevno, a za vršenje napornog rada čak 6720 kalorija, da bi telo u tim uslovima normalno funkcionisalo. Deci treba više kalorija nego odraslima, jer ona rastu. Zimi nam je potrebno više kalorija nego leti. „Gorivo“ koje naše telo troši je skrob i šećer. Šta se dešava ako uzmemo više takvih materija nego što nam je potrebno? Telo troši samo onoliko koliko mu je potrebno, i čuva izvesnu količinu rezervi za kasnije. Takva zaliha može da iznosi otprilike trećinu količine potrebne za jedan dan. Sve ostalo se pretvara u mast.
Mozak je nešto najvažnije što razlikuje čoveka od ostalih živih bića. Mnoge životinje niže vrste nemaju uopšte mozak, ili imaju mali, slabo razvijen mozak. Na primer, kišna glista ima mozak veliki kao čiodina glava, zec ima mozak kao naprstak. Čovečiji mozak je težak oko 1350 grama, ali, veličina mozga nije najvažnija stvar. Slon ima veći mozak od čoveka, ali njegov mozak nije razvijen kao ljudski. Mozak ima tri glavna dela – veliki mozak, mali mozak i produženu moždinu. Veliki mozak se smatra najvažnijim delom, jer se iz njega upravlja svim voljnim radnjama. To je i najveći deo ljudskog mozga. On ispunjava skoro ceo prostor u gornjem i zadnjem delu lobanje. Podeljen je na dve jednake polovine ili hemisfere, a njegovu površinu prekrivenu žlebovima i vijugama, čini siva masa koju čine tela nervnih ćelija. Ispod ovog sloja, koji se zove kora, nalazi se bela masa koju sačinjavaju nervna vlakna.
Kroz ovaj deo prolaze putevi kojima se prenose poruke u koru i iz nje. Neki delovi kore upravljaju funkcijama organizma, a drugi delovi drugim, tako da je svaki deo kore različit. Naučnici su otkrili u kojim delovima kore se nalaze centri za vid, osećaj, sluh ili kretanje određenih mišića. Zato se, kad je povređen samo jedan deo mozga, gubi određena funkcija, kao na primer govor. Mali mozak se nalazi u zadnjem delu lobanje, ispod velikog mozga. On služi za održavanje ravnoteže i koordinaciju mišića. Ako je mali mozak povređen, čovek može da bude nesposoban da hoda pravo ili da stoji uspravno. Produžena moždina je velika kao vrh palca, i nalazi se na gornjem kraju kičmene moždine. Ona kontroliše disanje, rad srca i druge radnje za koje nam se čini da se obavljaju same od sebe. U njoj se ukrštaju nervna vlakna koja idu iz mozga u kičmenu moždinu. Jedna polovina velikog mozga kontroliše jednu stranu tela, a druga drugu. Na primer, desna polovina mozga kontroliše levu nogu, i tako dalje.