Kondenzacija je proces suprotan isparavanju. Isparavanje je proces pretvaranja tečnosti u gas ili paru, a kondenzacija je prelazak gasa ili pare u tečno ili čvrsto stanje. Ovo se događa kod hlađenja ili zgrušnjavanja. Kada se gas kondenzuje, nastaju dve značajne promene. Prva je da se zapremina gasa smanjuje kad on prelazi u tečno stanje, a druga je oslobađanje toplote koja se naziva „toplota kondenzacije“. Kada se para pretvara u vodu (kondenzuje), na svaki gram dobijene vode oslobađa se 540 kalorija. Kondenzacija u svetu igra veliku ulogu. Kada se vodena para kondenzuje u vazduhu, nastaju oblaci. Rosa nastaje kada vlažan vazduh dođe u dodir sa površinom koja se ohladila do izvesne temperature. Ovo možete i sami videti kada posmatrate času ledene ili hladne vode na vlažnom vremenu. Kada topao i vlažan vazduh dođe u dodir sa hladnom površinom, vlaga se kondenzuje na spoljnoj površini čaše.
Isti primer možemo videti i kada pvc stolarija, tj pvc prozori kondezuju u dodiru sa promenom temperature.
Ponekad, para u vazduhu se direktno može pretvoriti u čvrsto stanje. Na primer, na temperaturi ispod nule para se kondenzuje na hladnim cevima frižidera u led. U prirodi nikad ne prestaje proces isparavanja i kondenzovanja. Milioni tona vode iz okeana i jezera isparavaju svake godine i kondenzuju se u kišu i sneg.
KAKO DIŠEMO?
Da bi živelo, svako živo biće mora da diše. Životinje disanjem unose kiseonik u telo. Udisanjem vazduha, čovek uzima kiseonik. Disanje izgleda prosto, i čak ni ne mislimo kako dišemo, ali disanje predstavlja prilično komplikovanu radnju. Kada čovek udiše vazduh, on prolazi kroz čitav niz cevi u telu, koji se zovu disajni putevi. Oni počinju nosem, gde se zaustavljaju čestice koje bi mogle da budu štetne za pluća. U nosu se vazduh prečišćava i zagreva. Iz nosa, vazduh se spušta kroz ždrelo. Odatle kroz grkljan i dušnik odlazi u dve manje cevi koje se zovu dušnice, od kojih svaka ulazi u po jedno plućno krilo. Pluća su veliki, meki organi, koji se sastoje iz dve plućna krila, desnog i levog. Oba plućna krila su obavijena tankim prekrivačem koji se zove pleura ili plućna maramica. Plućno tkivo je kao sunđer. Sastavljeno je od mnoštva manjih mehurića ispunjenih vazduhom koji u njih ulazi. Kroz dušnice vazduh stiže u plućne mehuriće.
U njima se uzima kiseonik iz vazduha, a nepotrebni gasovi se izbacuju iz tela. Ovi mali mehurići, ispunjeni vazduhom, zovu se alveole. Vazduh koji udišemo sadrži kiseonik, azot, ugljen-dioksid i vodenu paru. Ovi gasovi se nalaze i u krvi, samo u različitim količinama. Kad udahnemo svež vazduh, tada u alveolama ima više kiseonika nego u krvi. Zato kiseonik iz vazduha prelazi u krv kroz vrlo tanke zidove alveola i sitnih krvnih sudova – kapilara. Ugljen-dioksida ima više u krvi, a manje u alveolama i zato odlazi iz krvi u alveole pluća, odakle ga izdišemo. Na ovaj način je omogućeno da ćelije dobijaju kiseonik i izbace nepotrebni ugljen-dioksid. Disanje je voljna i nevoljna radnja. Dišemo, i kada ne mislimo na to, ili kada spavamo. Ali disanje možemo zaustaviti na kratko vreme, ako to hoćemo – kao kada zadržavamo dah dok ronimo.
Televizori su prilično komplikovane naprave, pa je stoga jasno da su mnogi ljudi doprineli njihovom razvoju. Lanac zbivanja koji je doveo do to izuma počeo je 1817. godine švedski hemičar Jons Bercelijus, koji je otkrio hemijski element selen. Kasnije je ustanovljeno da količina električne struje, koja može da protiče kroz selen, zavisi od količine svetlosti koja na taj selen pada. Ta osobina se zobe „fotoelektricitet“.
To otkriće je dovelo do stvaranja prvog grubog televizijskog sistem od strane američkog pronalazača Dž. R. Kelija, 1875. godine. Slika nekog prizora ili predmeta bila je preneta pomoću sočiva na grupu fotoelektričnih ćelija, a svaka od ovih je regulisala struju koju je propuštala prema odgovarajućoj sijalici i grupi sijalica razmeštenih slično kao fotoćelije. Grubi obrisi predmeta čija je slika bila preneta na fotoelektrične ćelije pojavili bi se svetljenjem određenih sijalica u grupi. Zatim je usledio pronalazak 1884. godine, od strane pronalazača Nipkova. Taj pronalazak je bila jedna okrugla ploča, sa rupicama, koja se okretala ispred fotoelektričnih ćelija, i druga ploča koja se okretala pred očima posmatrača. Godine 1923., po prvi put su slike stvarno preneta pomoću žica. To su ostvarili Džon Berd u Engleskoj i Čarl Dženkins u SAD. Tada je došlo do velikih poboljšanja u razvoju televizijskih kamera. Vladimir Zvorikin i Filo Farnsvort su razvili svoje tipove kamera, prvi je razvio „ikonoskop“ a drugi „desektor slike“. Oko 1945., cevi za pretvaranje svetlosne slike u oba tipa kamera zamenjene su takozvanim „ortikonom“. Danas, moderni televizori koriste za sliku cev pod nazivom „kineskop“. U toj cevi se nalazi električna puška koja šalje elektrone ka ekranu, usmeravajući ih od tačke do tačke upravo na onaj način na koji to čini mlaz u cevi kamere koja nam omogućuje da dobijemo sliku.
Da bismo shvatili šta su kalorije, kao i to koja je njihova uloga, moramo početi od ishrane uošte. U našem telu hrana se razlaže oksidacijom. Možemo čak reći da hrana „sagoreva“. Toplotu koja se pri sagorevanju oslobađa merimo kalorijama. Gram-kalorija je količina toplote potrebne da se temperatura jednog grama vode podigne za jedan stepen. Kilogram-kalorija, ili prostor kalorija, hiljadu puta je veća, a za merenje kaloričnosti hrane obično se upravo ona uzima. Svaka vrsta hrane, dok sagoreva, daje izvestan broj kalorija. Na primer, jedan gram belančevina daje četiri, a mast devet kalorija.
Za ljudsko telo nije bitno koja od ovih materija sagoreva, ali samo dotle dok se iz hrane dobija dovoljno energije koja je potrebno za funkcionisanje organizma. Broj kalorija potrebnih čoveku zavisi od rada koji obavlja. Čoveku teškom oko 85 kilograma je potrebno samo 1680 kalorija dnevno kada potpuno miruje. Ako taj čovek obavlja neki lakši posao, njemu treba 3360 kalorija dnevno, a za vršenje napornog rada čak 6720 kalorija, da bi telo u tim uslovima normalno funkcionisalo. Deci treba više kalorija nego odraslima, jer ona rastu. Zimi nam je potrebno više kalorija nego leti. „Gorivo“ koje naše telo troši je skrob i šećer. Šta se dešava ako uzmemo više takvih materija nego što nam je potrebno? Telo troši samo onoliko koliko mu je potrebno, i čuva izvesnu količinu rezervi za kasnije. Takva zaliha može da iznosi otprilike trećinu količine potrebne za jedan dan. Sve ostalo se pretvara u mast.
Kompjuteri se, laički rečeno, sastoje od komponenti koje se nalaze unutar kućišta,iI monitora. Da bi on radio, potrebni su vam:
Dakle, za minimalno funkcionisanje kompjutera su vam potrebne gore navedene komponente. Zašto su ove komponente potrebne?
Procesor je osnovni deo svakog kompjutera. On predstavlja centar svega, I komunicira sa svim komponentama u računaru.
Matična ploča je centralni deo kompjutera. Na nju se stavljaju, odnosno spajaju sve komponente. Matične ploče se svrstavaju prema Socket-ima, a oni prema procesorima. Stoga, nakon što izaberete procesor, trebate izabrati odgovarajuću matičnu ploču.
RAM memorija je radna memorija kompjutera. U njoj se skladište svi važniji podaci s kojima trenutno radite. Ona je nekoliko hiljada puta brža od hard diska memorije, pa stoga podaci s kojima radite se brže premeštaju sa hard diska u RAM memoriju. Što više RAM memorije ima računar, to je bolje za njegov rad.
Grafička kartica služi za prikaz slike na kompjuteru. Danas je postala jedna od najzanimljivijih komponenti u računaru, najviše zbog toga što igranje igrica ima sve veću ulogu u korišćenju kompjutera.
Napajanje je ključ svega. Da bi kompjuter radio, napajanje dovodi struju do ostalih komponenti. Ono predstavlja veoma važnu komponentu za stabilan I siguran rad.
Kao što znate, monitor služi za prikaz slike ljudskom oku. Nakon što mu grafička kartica pošalje signale, monitor taj signal konvertuje I pretvara ga u nama vidljivu sliku.
Periferija služi za korišćenje računara, a u nju spadaju miš, tastatura, zvučnici, slušalice, itd.
Televizija zatvorenog kruga (engl. Close-circuit television, CCTV), u svom najširem smislu označava svaki televizijski sistem čiji je signal namenjen tačno određenom prijemniku ili prijemnicima koji čine zatvoreni sistem. U užem smislu pod tim se podrazumevaju sistemi za video nadzor, izgrađeni na način da omogućavaju vizuelni kontakt jednog mesta sa drugim mestom. U praksi, klasični video nadzor je sistem koji se sastoji od jedne ili više video nadzornih kamera koje su povezane sa centralnim uređajem, koji vrši obradu signala dobijenih radom nadzornih kamera. Na taj način se signal prosleđuje na ekran na kome se može gledati slika dobijena radom kamere, a može se vršiti i obrada slika sa više kamera. Osim klasičnih video nadzora, postoje i IP sistemi gde je svaka kamera svojevrstan veb server, koji je u stanju da svoju sliku šalje direktno na internet. Na internetu postoji mnogo stranica koje detaljno opisuju rad sistema video nadzora i nude razne komponente.
U analognom sistemu za video nadzor potrebna je sledeća oprema:
Kamera – Broj kamera se formira na osnovu planiranog prostora koji treba biti nadziran. Kamere mnogu biti unutrašnje, spoljašnje, dan/noć, antivandal, itd.
Napajanje za kamere
DVR snimač – Snimač je bez hard diska i treba planirati hard disk za njega (tipičan primer DVR uređaja od 4 kanala sa hard diskom od 1TB je da snimak čuva nekad duže i od mesec dana). Treba odabrati DVR snimač na osnovu broja kamera tj 4 , 8 ili 16 kanala. Najbitnija stvar je rezolucija snimanja, bitno je da DVR snimač snima na svim kanalima makar D1 rezoluciju. Svaki novi DVR snimač ima mrežni port (LAN priključak) , kao i DDNS servis tako da sa lakoćom možete vaš novi sistem video nadzora spojiti na kućnu mrežu i pratiti sa udaljene lokacije (putem računara ili mobilnog telefona).
Kablovi za povezivanje DVR snimača sa kamerama za nadzor
U IP sistemu video nadzora potrebna je sledeća oprema:
IP kamera
Napajanje za IP kameru – klasično napajanje ili POE (putem POE sviča ili injektora)
Snimanje IP kamera se može vršiti na više načina : lokalno (SD kartica),na računar sa odgovarajućim softverom,na NVR uređaj.
Povezivanje kamera se vrši putem mrežnog kabla
Splavarenje ili popularno rafting, vrsta je sporta, obično na reci, gde se grupa ljudi (između 4 i 10) spušta gumenim čamcem niz rečne brzake sa ciljem uzbuđenja, avanture i druženja. Spada u grupu modernih ekstremnih sportova. Rafting („raft“ na engleskom znači „splav“) je, iako spada u grupu ekstremnih sportova, prvenstveno vid sportske rekreacije.
Čamci („gumenjaci“ ili „raft“) za rafting napravljeni su od izuzetno otporne višeslojne gume i imaju više odvojenih vazdušnih komora. Dužina splava je između 3 i 6 metara.
U većini slučajeva raft ima i kormilara („skipera“), koji sedi na krmi rafta i kormilom ili, češće, veslom, upravlja i navodi raft kroz rečne brzake.
Svaki putnik u raftu („rafter“) opremljen je veslom, zaštitnim plutajućim prslukom i kacigom. Precizne instrukcije daju se početnicima, obično turistima, kojih se ovi moraju striktno pridržavati za vreme raftinga.
Rafting je podeljen u šest klasa prema težini. To su:
Klasa 1: Obično se radi o mirnoj reci sa sporim tokom.
Klasa 2: Poneki brzak ili kamen, ali i salje nimalo opasan rafting.
Klasa 3: Brzaci, mali talasi, manji vodopadi, ali bez značajnijih opasnosti. Turistički rafting obično spada u ovu klasu.
Klasa 4: Brzaci, veći talasi, stene, veći vodopadi ili padovi, potrebna koncentracija i veća brzina reagovanja. Samo za iskusne raftere.
Klasa 5: Brzaci, veliki talasi, stene, opasne litice, veliki vodopadi ili padovi, potrebno izuzetno precizno i koncentrirano upravljanje. Krajnja klasa takmičarskog raftinga.
Klasa 6: Brzaci, ogromni talasi, velike i izuzetno opasne stene i litice, brojne zamke i padovi, potrebno majstorsko upravljanje raftom bez prava na grešku. Ova klasa je izuzetno opasna po život raftera i često završava nesretnim slučajevima.
U Srbiji jedna od poznatijih reka na kojoj se splavari je Drina, dok su njeni gornji tokovi (tara i Piva) rezervisani za one malo iskusnije, željne adrenalina. Sezona raftinga na reci Tari počinje prvog maja i traje do kraja septembra meseca. U tom periodu (od oko 6 meseci) dotok vode u Taru iz meseca u mesec se znatno smanjuje, što je u neposrednoj zavisnosti sa topljenjem snežnih padavina. Ako je zima bila jaka rafting Tarom će biti svakako bolji, jer vodostaj reke je onda veći. Reka Tara je zaštićeni rezervat prirode, tako da kada budete splavarili n anjoj, vodite racuna, ne bacajte smeće i počistite za sobom.
Mozak je nešto najvažnije što razlikuje čoveka od ostalih živih bića. Mnoge životinje niže vrste nemaju uopšte mozak, ili imaju mali, slabo razvijen mozak. Na primer, kišna glista ima mozak veliki kao čiodina glava, zec ima mozak kao naprstak. Čovečiji mozak je težak oko 1350 grama, ali, veličina mozga nije najvažnija stvar. Slon ima veći mozak od čoveka, ali njegov mozak nije razvijen kao ljudski. Mozak ima tri glavna dela – veliki mozak, mali mozak i produženu moždinu. Veliki mozak se smatra najvažnijim delom, jer se iz njega upravlja svim voljnim radnjama. To je i najveći deo ljudskog mozga. On ispunjava skoro ceo prostor u gornjem i zadnjem delu lobanje. Podeljen je na dve jednake polovine ili hemisfere, a njegovu površinu prekrivenu žlebovima i vijugama, čini siva masa koju čine tela nervnih ćelija. Ispod ovog sloja, koji se zove kora, nalazi se bela masa koju sačinjavaju nervna vlakna.
Kroz ovaj deo prolaze putevi kojima se prenose poruke u koru i iz nje. Neki delovi kore upravljaju funkcijama organizma, a drugi delovi drugim, tako da je svaki deo kore različit. Naučnici su otkrili u kojim delovima kore se nalaze centri za vid, osećaj, sluh ili kretanje određenih mišića. Zato se, kad je povređen samo jedan deo mozga, gubi određena funkcija, kao na primer govor. Mali mozak se nalazi u zadnjem delu lobanje, ispod velikog mozga. On služi za održavanje ravnoteže i koordinaciju mišića. Ako je mali mozak povređen, čovek može da bude nesposoban da hoda pravo ili da stoji uspravno. Produžena moždina je velika kao vrh palca, i nalazi se na gornjem kraju kičmene moždine. Ona kontroliše disanje, rad srca i druge radnje za koje nam se čini da se obavljaju same od sebe. U njoj se ukrštaju nervna vlakna koja idu iz mozga u kičmenu moždinu. Jedna polovina velikog mozga kontroliše jednu stranu tela, a druga drugu. Na primer, desna polovina mozga kontroliše levu nogu, i tako dalje.
Smrzavanje je proces snižavanje temperature predmeta, sve dok se oni ne zalede. Da bi to bilo moguće, tim predmetima je potrebno oduzeti toplotu. Samim tim, hlađenje predstavlja oduzimanje toplote. Ranije, za hlađenje predmeta služili su led i sneg. Na taj način je rashlađivano, na primer, vino (Aleksandar Veliki i car Neron su koristili led u te svrhe). Ali, čak i u tom periodu postojao je jedan način hlađenja takođe. To je bio postupak rastapanja neke soli u vodi. Šalitra i amonijum nitrat oduzimaju toplotu iz vode u kojoj se rastapaju, i tako se snižava temperatura vode. So snižava tačku smrzavanja vode. Na primer, kada se so stavi na led, led se pretvara u vodu. Da bi se to obavilo, potrebna je energija ili toplota. Nju obezbeđuje voda, i tako njena temperatura pada. Dakle, kao prvobitni metod smrzavanja korišćen je sneg i led, ili soli. Međutim, postoje i drugi postupci smrzavanja, kao što je isparavanje, to jest, prelazak tečnosti u paru.
Kada na dlan stavite malo vode ili alkohola, osetićete kako vam se ruka na tom mestu hladi, jer tečnost oduzima toplotu iz ruke i isparava. Upravo to je dovelo do pojave savremenih frižidera. Majkl Faradej je 1823. godine ustanovio da se para amonijaka pretvara u tečnost kada se sabije i kad joj se zatim oduzme toplota. Kada se otkloni pritisak i pusti da ta tečnost ponovo ispari, ona oduzima toplotu okolini i stvara hladnoću. Kako i zašto je to omogućilo stvaranje savremenih frižidera? Zato što je nešto moglo biti pretvoreno iz gasovitog u tečno stanje, i pritom dati svoju toplotu. A zatim je ponovo moglo biti promenjeno u gasovito stanje i oduzeti okolini toplotu. Kontrolišući taj proces i omogućivši mu da se stalno ponavlja, došlo je do nastanka današnjih frižidera. Prvi frižider (u pravom smislu te reči) napravio je švajcarski pronalazač Karl Linde 1874. godine, da bi pomoću njega rashlađivao pivo.
Da li ste nekad razmišljali o tome koliko vode dnevno troši jedan veliki grad? I odakle se ta voda uzima? I kako se dovodi do grada? Ona se uzima iz jezera i rezervoara koji su udaljeni od grada, a do grada stiže preko vodovodnog sistema. Vodovod predstavlja kanal koji je čovek izgradio da bi njim doveo vodu iz jezera ili rezervoara u brdu u grad. Taj vodovod može biti otvoreni kanal, tunel ili duga cev, ili kombinacija sva tri.
Vodovod je često mnogo dug, a širina odnosno prečnik mogu biti veći od metra. Prvo se iskopa kanal, koji se oblaže betonom ili ciglom, da se zemlja ne bi spirala u njega. Tamo gde postoje padine (koje su strme i neravne), prokopava se tunel. Ponekad se tunel probija sve do druge doline, i uobičajeno se buši kroz čvrstu stenu. Taj tunel se oblaže betonom, kamenom ili ciglom. Duga cev se upotrebljava kada vodovod mora naglo da se spušta, kako bi prešao preko doline, duž neravne padine doline, ili tamo gde voda treba da se očuva čista. Ove (duge) cevi se prave od čelika ili betona sa čeličnom konstrukcijom. Inače, vodovod se gradi tako da ima blag nagib, da voda može da teče zahvaljujući gravitaciji, ali ne suviše brzo, da ne spira unutrašnje slojeve vodovodnih cevi ili tunela. Što je blaži nagib, to je sporije kretanje vode, tako da vodovodna cev mora biti šira da bi prenela željenu količinu vode. Što se istorije vodovoda tiče, njega su prvobitno koristili drevni narodi Egipta, Vavilona i Asirije, koji su kopali kanale kojima su dovodili svežu vodu iz dalekih predela do javnih bazena i fontana.
Grci su napravili prvi pravi vodovod u Evropi, a najsavršenije vodovode u to doba pravili su Rimljani. U III veku pre nove ere grad Rim je imao 11 vodovoda (od kojih su neki bili duži od čak 80 kilometara), koji su grad snadbevali vodom iz udaljenih predela.