Telo prosečnog čoveka sadrži oko 1,5 kg kalcijuma. Pretežni deo ovog kalcijuma se nalazi u kostima, kao glavni deo koštane mase. Građu kostiju mogli bismo uporediti sa armiranim betonom. Kost ima vlakna koja se zovu kolagena vlakna, slična savitljivim i gvozdenim žicama koje se stavljaju u armirani beton. Količina kalcijuma u našim kostima menja se sa godinama života. U toku prve godine života, kosti deteta imaju malo kalcijuma i vrlo su savitljive. Dete može da se savija u svim mogućim pravcima, a da ne slomi nijednu kost.
Ali, kad čovek dostigne 80 godina starosti, njegove kosti mogu da sadrže skoro 80% kalcijuma, i lako su lomljive. Maloj deci dajemo da piju dosta mleka zato što je ono bogato kalcijumom, a mladim organizmima je potrebno mnogo kalcijuma. Jedan litar kravljeg mleka sadrži nešto više od 1,5 kg kalcijuma. Sir i jogurt isto tako sadrže velike količine kalcijuma. U onim delovima sveta gde kalcijuma nema dovoljno u ishrani, ljudi nemaju zdrave zube i često pate od preloma kostiju!
Med je jedan od najčudesnijih proizvoda u prirodi. Veoma je cenjen još od najstarijih vremena i mnogo se koristio, pošto je predstavljao jedini izvor šećera do koga su ljudi mogli doći. U starim vremenima med je služio kao lek, zatim za pravljenje pića koje se zvalo medovina i kao sastojak u mešavini sa vinom i drugim alkoholnim pićima. U Egiptu se med upotrebljavao i za balsamovanje a u staroj Indiji za konzerviranje voća i pravljenje kolača.
Med se pominje i u Bibliji, Kuranu i spisima mnogih pisaca stare Grčke. Prema tome, kao što se vidi, med je počeo veoma rano da se upotrebljava. Danas se med koristi na stotine različitih načina. Med se upotrebljava u sladoledu, u proizvodnji lekova i u ishrani beba. Kao izvor energije pomaže sportistima. Med ima antiseptička svojstva (štiti od infekcije), pa se upotrebljava za lečenje rana i posekotina. Takođe se koristi u izradi raznih losiona, pa čak i u antifrizu – tečnosti za sprečavanje zamrzavanja automobilskih hladnjaka! Med i pčelice se koriste kao odlično poredjenje za rad i vrednoću. Mnoge pčelice su dobile uloge glavnih junaka u crtaćima. Takodje ne retko pčelice koje skupljaju med možemo videti kao teme za igrice.
Poznato je da leptir živi određeni životni ciklus. To je najpre jaje, pa onda larva, zatim lutka (u kome prespava zimu), i na kraju odrasli leptir. U ovom životnom ciklusu leptira postoji period kad ubedljivo najviše jede. To je doba larve, odnosno gusenice. Neke vrste leptira jedu samo u vreme kada se nalaze u stadijumu larve, i nikada više u životu. Jedu i rastu sve dok ne raskinu staru opnu i dok se ne obuku u novu opnu lutke. I leptiri raspolažu potrebnim organima za prehranjivanje.
Leptir ima glavu, stomak, grudni koš. One vrste leptira koje nastavljaju da jedu imaju umesto usta jednu vrstu surle. Ta surla (sisaljka), u vreme kada leptir ne jede, savijena je naviše i liči na oprugu časovnika. Leptir je može uvući u dubinu cveta da bi se napio cvetnog nektara. Moljci, koji pripadaju istom rodu insekata kao i leptiri, imaju surlicu ponekad toliko dugu da njom lako dopru duboko u unutrašnjost velikih cevastih cvetova. Postoje i takve vrste moljaca koje pri samom vrhu surli imaju nanizane zubiće kao testere, kojima mogu da presecaju koru voću kako bi se napili soka. A da li znate da su pipci, ili antene, moljaca i leptira mnogo važniji nego što su pipci drugih insekata? Služe im ne samo kao organ pipanja, već i kao organ mirisa i ukusa, a možda čak i kao čulo sluha!
Naša reč vodozemac, kao i grčka „amfibija“, označava prirodnu sposobnost jednog bića da živi i u vodi i na zemlji. Većina vodozemaca provede prvi deo života u vodi, a drugi na zemlji. Postoje tri grupe vodozemaca, i to: podzemni vodozemci, repati vodozemci (daždevnjaci, mrmoljci, itd) i žabe i njihovi srodnici. Podzemni vodozemci su beznoge i uglavnom slepe životinje. Smatra se da postoji više od 1000 vrsta ovih životinja. Ne mogu da narastu više od 1 metra u dužinu, izuzev džinovskog daždevnjaka iz Japana, čija dužina može da bude i 1,5 metara. Vodozemci uglavnom nisu snažne građe, niti su brzi. Ove životinje od neprijatelja štiti boja tela, prirodni nagon da žive povučeno i skriveno.
Većina vodozemaca ima moć lučenja otrovne sluzi iz svoje kože, što predstavlja njihovu najveću odbranu. Kad odrastu, mnogi vodozemci običnu dobiju pluća, iako su i dalje u stanju da dišu preko kože. Nalazimo ih obično u toplim krajevima, a ređe u umerenim. Ne mogu da žive u slanim vodama. Iako svi odrasli vodozemci žive na kopnu, uvek se vraćaju u vodu u vreme parenja. U vodi polažu jaja i oplođuju ih. Mladi, kada se izlegu, ostaju tu da provedu prvi deo života, kao ribolike larve, hraneći se uglavnom biljkama. Mali broj vodozemaca stara se na prilično neobičan način o položenim jajima. Ženke jedne vrste brazilske šumske žabe grade gnezda od blata u koja polažu jaja, dok za to vreme mužjaci sede okolo i krekeću. Neke žabe kreketuše u Južnoj Americi jaja nose na leđima.
Mada ne prihvataju svi teoriju o postanku vrsta onakvu kakva jeste, pristalice te teorije imaju objašnjenje o tome kako su ptice nastale. Mnogi i razni organi ptica su se izmenili, pa se tako razvila sposobnost da lete. One su postale toplokrvne životinje, jer kao takve mogu unetu hranu brzo da pretvaraju u energiju. Dobile su perje, ne samo radi zaštite od hladnoće, već zbog toga što perje olakšava let. Izgubile su zube, jer su zubi sagrađeni od teških kostiju. Usavršile su im se i noge, pa se njime služe kao da imaju ugrađene najbolje amortizere. Vid im se takođe izoštrio. Kada su sve ove odlike ptica nastale, i dalje nije sigurno, ali poznato je da su se ptice razvile pre više miliona godina iz primitivnih vrsta gmizavaca. Vrsta gmizavaca iz koje su se verovatno i razvile ptice je živela u dobu trijasa, pre oko 130 miliona godina.
To je utvrđeno na osnovu pronađenih fosila. Prve ptice su morale već tad imati perje, ali je sasvim sigurno da nisu bile dobri letači. Imale su dugačak rep u čijem sastavu su bile uglavnom kosti, mnogo pršljenova, dok im je perje raslo samo sa strane. Današnje ptice imaju u svom repu jednu kost i perje im lepezasto izrasta upravo iz te kosti. Prastare ptice su imale veći broj malih i oštrih zuba. Deset miliona godina kasnije, neke ptice su još uvek imale zube, ali su ih mnoge izgubile. Fosili ptica iz tog doba pokazuju da je već tad bilo vrsta koje su slične današnjih morskim lastama. Neobično je to što se danas, pregledom svako ptičjeg organa, može utvrditi veza i trag koji ptica nosi još iz vremena kada se razvijala iz gmizavaca. Verovatno najvažnija od svih promena je ona kada se ptica razvijala od životinje hladne krvi u toplokrvnu životinju. A to je moralo da znači da su se jaja ptica morala održavati stalno na istoj temperaturi, pa i sami mladi kada se izlegu. Rezultat toga je nesumnjivo potreba ptica da grade gnezda, da se brinu o svojim mladima, kao i da razvijaju druge radnje koje danas čine sastavni deo njihovih života.
Ljudski skelet ima dvostruku ulogu – štiti nežne organe i služi kao oslonac telu. Skelet, koji je uglavnom sastavljen od kostiju, održava čoveka u uspravnom položaju. Beba se rađa sa 270 malih, prilično mekih kostiju, dok odrasla osoba ima 206 kostiju, zato što neke kosti kasnije srastaju. Kosti se međusobno dodiruju u zglobovima. Skelet glave čini čvrst koštani svod lobanje, koja štiti mozak od povreda. Grudni koš štiti srce i pluća. Kičma predstavlja niz malih kostiju – pršljenova, koja u sredini ima otvor i obrazuje kanal u kome je smeštena kičmena moždina. U donjem delu kičme pršljenovi srastaju i obrazuju jednu kost koja je umetnuta između dve bedrene kosti. Kost je živa, i raste dok je čovek mlad.
Na primer, butna kost može da udvostruči svoju dužinu od rođenja do zrelog doba. Kako kosti rastu u dužinu, istovremeno im se povećava i čvrstina, zahvaljujući kalcijumu i drugim mineralima koji se u njima nagomilavaju. Pošto je kost živa, ona mora na neki način da se hrani, a to je moguće pomoću pokosnice, koja pokriva kosti, i u kojoj se nalaze mnogi krvni sudovi koji donose hranu do koštanih ćelija.
Bilo bi sjajno kada bi ljudi koji izgube, na primer, ruku ili nogu, jednostavno mogli da dobiju novu. Ali, kod ljudi to, nažalost, nije moguće, ali ima drugih živih bića koji imaju tu sposobnost. Proces u kome organizmi obnavljaju strukturu, pa čak i cele organe, naziva se regeneracija. Među živim bićima, regeneracija je različita. Na primer, kod nekih vrsta glista i morskih zvezda, sićušni deo tela može da obnovi čitav organizam. Ako je ostao samo mali deo, izrašće celo novo telo. S druge strane, imamo drugu vrstu regeneracije do koje dolazi u našem telu. Površinski sloj kože neprestano otpada u vidu malih komadića i zamenjuje se drugim ćelijama. Takođe, naša kosa i nokti se obnavljaju neprekidno. Čak i naši stalni zubi su jedan primer regeneracije. Kod životinja postoji menjanje perja, krljušti ili krzna, uz pomoć procesa regeneracije.
Što je organizam složeniji, to je njegova sposobnost regeneracije manja. Čovek, kao i drugi sisari, ne može da obnovi nijedan organ u celini. Ali, gušteri i insekti mogu da regenerišu čitave udove. Kod čoveka, regeneracija predstavlja samo popravku oštećenja, kao što su prelomi kostiju, povrede kože, mišića i nekih vrsta živaca. Proces regeneracije se vrši na dva načina. U prvom slučaju novo tkivo raste sa površine rane. U drugom preostali delovi se menjaju i reorganizuju, ali novi materijal se ne stvara. Kada izrasta novi materijal (kao na primer udovi), on raste na sledeći način. Pupoljak regeneracije se obrazuje na površini rane. On je uglavnom kupastog oblika i sadrži embrionalnu vrstu ćelija, ili ćelije onakve kakve postoje od rođenja živog bića. Ove ćelije se razvijaju u ćelije posebno namenjene gradnji novih organa, one rastu, a novi organ se postepeno stvara.
Da li vam se nekad desilo da vas je „napao“ čitav roj komaraca? Ne samo što te životinje kvare lepo raspoloženje, već dosađuju sa svojim ubodima. Čovek je dugo vremena smatrao komarca dosadnim i neprijatnim stvorenjem, i to je bilo to. Tek se u XX veku počelo otkrivati da su oni opasni! Najpre je manji broj naučnika počeo da sumnja da oni prenose određene bolesti, ali nisu to mogli dokazati. Potom je zabeleženo da neke vrste komaraca prenose „elefantijazis“, tropsku bolest, a druge vrste doprinose epidemijama malarije i žute groznice. Kao rezultat ovih navoda, počelo je ozbiljnije istraživanje ove životinje. Izučavane su njihove vrste, beležilo se sve o njihovom životu i usavršavali načini za njihovo suzbijanje.
Tako se danas zna da postoji više od 1000 vrsta komaraca. Ima ih svuda po svetu, ali neke vrste žive samo u pojedinim krajevima. Samo jedna vrsta komaraca, poznata kao „malarični“ komarac, obuhvata više vrsta komaraca, koje su poznati kao raznosači ove bolesti. Malarični komarac se prepoznaje po tome što na krilima ima crne pege. Kada se odmara, stoji oborene glave, dok mu telo svojim zadnjim krajem stoji znatno iznad podloge a grudni deo sa glavom pri podlozi. Druga vrsta opasnih komaraca prenosi žutu groznicu. Takvi komarci na nogama imaju belu traku, a uzdužnu na gornjem delu tela.
Da li i vi, kad krenete na pecanje, idete na prstima do obale reke ili jezera, da vas ribe ne bi čule? Ako bi vas ribe čule, pobegle bi na bezbedno mesto, jer ribe imaju uši i čuju! Uši riba su smeštene u unutrašnjosti ribljeg tela, nisu spoljni deo tela kao kod drugih živih bića. Mnogi od nas smatraju da ribe žive bez nekih funkcija organizma koje inače smatramo neophodnim za život. Možda to mislimo jer su ribe životinje hladne krvi. A možda i zato što je nekima od nas pecanje omiljena zabava pa želimo da verujemo da ribe i ne znaju šta se stvarno događa. Međutim, i ribe imaju razvijen nervni sistem, ako ih mučimo, one pate, ako ih povredimo, osećaju bol!
Ribe imaju veoma razvijeno čulo dodira. Ukus i dodir osećaju svojom kožom. Imaju i dva manja organa za miris, smeštena u nozdrvama koje se nalaze na glavi. I pored toga što su hladnokrvne, ni one ne mogu bez energije. Njihovo gorivo je, kao i nama, hrana. Uneta hrana sagoreva u telu ribe u svim tkivima, te joj obezbeđuje rast, život i kretanje. Krvotokom se ne sprovodi samo uneta hrana do svakog organa, već i kiseonik, koji je neophodan za sagorevanje unete hrane. Zato i srce kod riba ima potpunu funkciju pumpe za održavanje potrebne cirkulacije krvi. Naravno, ribe žive u veoma različitim sredinama, da se jedna vrsta razlikuje od druge po mnogo čemu. Tako, na primer, riba plućarica ima i škrge i pluća za udisanje vazduha! Ribe koje žive na velikim dubinama su slepe, ali zato imaju vrlo osetljive pipke na glavi. Neke žive u slanim vodama, neke u slatkim. A ima i onih koji žive isključivo na dnu okeana.
Nazeb ili prehlada je možda jedna od najdosadnijih pojava koja nam se dešava, ali je takođe i jedna od najtajanstvenijih. U svetu oko 90% ljudi pati od prehlade, a preko polovina ljudi prehlade ima i više puta godišnje. Znaci nazeba su vam verovatno poznati, kao i lekarima – „curenje“ nosa, kijanje, grebanje grla, a ponekad i glavobolja. Kasnije bolesnik počinje da kašlje i ima groznicu. Kod odraslih osoba nazeb je retko kad ozbiljan, ali kod dece znaci nazeba mogu biti predznaci ozbiljnijih dečjih oboljenja kao što su male boginje ili difterija. Zbog toga lekari mnogo pažnje daju nazebu kod dece. Nazeb se razvija u roku od jednog do tri dana. Običan nazeb ima tri koraka: prvi korak ne traje dugo, nos je suv i otečen, grlo grebe, a oči vlaže.
U drugom nos počinje da „curi“, dok u trećem počinje zaista da „curi“, a bolesnik često kašlje i ima povišenu temperaturu. Zbog čega nastaje prehlada? Uobičajeno je da se kaže da je to zapaljenje gornjih disajnih puteva, ali to objašnjenje ne kazuje mnogo. Često se veruje da ovu bolest izaziva neki virus. Ali čudno je to što se taj virus najverovatnije stalno nalazi u grlu, i da napada telo samo onda kada je umanjena otpornost organizma. Tu može biti još nekih bakterija, ali one ne napadaju sve dok otpornost ne opadne. Izgleda da virus nazeba slabi tkiva, tako da lakše napadaju i druge klice. Najbolji način da se zaštitite od nazeba je pravilna ishrana, dosta odmora i sna, dobra odevenost i izbegavanje onih koji imaju nazeb.