Da li ste nekad razmišljali o tome koliko vode dnevno troši jedan veliki grad? I odakle se ta voda uzima? I kako se dovodi do grada? Ona se uzima iz jezera i rezervoara koji su udaljeni od grada, a do grada stiže preko vodovodnog sistema. Vodovod predstavlja kanal koji je čovek izgradio da bi njim doveo vodu iz jezera ili rezervoara u brdu u grad. Taj vodovod može biti otvoreni kanal, tunel ili duga cev, ili kombinacija sva tri.
Vodovod je često mnogo dug, a širina odnosno prečnik mogu biti veći od metra. Prvo se iskopa kanal, koji se oblaže betonom ili ciglom, da se zemlja ne bi spirala u njega. Tamo gde postoje padine (koje su strme i neravne), prokopava se tunel. Ponekad se tunel probija sve do druge doline, i uobičajeno se buši kroz čvrstu stenu. Taj tunel se oblaže betonom, kamenom ili ciglom. Duga cev se upotrebljava kada vodovod mora naglo da se spušta, kako bi prešao preko doline, duž neravne padine doline, ili tamo gde voda treba da se očuva čista. Ove (duge) cevi se prave od čelika ili betona sa čeličnom konstrukcijom. Inače, vodovod se gradi tako da ima blag nagib, da voda može da teče zahvaljujući gravitaciji, ali ne suviše brzo, da ne spira unutrašnje slojeve vodovodnih cevi ili tunela. Što je blaži nagib, to je sporije kretanje vode, tako da vodovodna cev mora biti šira da bi prenela željenu količinu vode. Što se istorije vodovoda tiče, njega su prvobitno koristili drevni narodi Egipta, Vavilona i Asirije, koji su kopali kanale kojima su dovodili svežu vodu iz dalekih predela do javnih bazena i fontana.
Grci su napravili prvi pravi vodovod u Evropi, a najsavršenije vodovode u to doba pravili su Rimljani. U III veku pre nove ere grad Rim je imao 11 vodovoda (od kojih su neki bili duži od čak 80 kilometara), koji su grad snadbevali vodom iz udaljenih predela.