Televizori su prilično komplikovane naprave, pa je stoga jasno da su mnogi ljudi doprineli njihovom razvoju. Lanac zbivanja koji je doveo do to izuma počeo je 1817. godine švedski hemičar Jons Bercelijus, koji je otkrio hemijski element selen. Kasnije je ustanovljeno da količina električne struje, koja može da protiče kroz selen, zavisi od količine svetlosti koja na taj selen pada. Ta osobina se zobe „fotoelektricitet“.
To otkriće je dovelo do stvaranja prvog grubog televizijskog sistem od strane američkog pronalazača Dž. R. Kelija, 1875. godine. Slika nekog prizora ili predmeta bila je preneta pomoću sočiva na grupu fotoelektričnih ćelija, a svaka od ovih je regulisala struju koju je propuštala prema odgovarajućoj sijalici i grupi sijalica razmeštenih slično kao fotoćelije. Grubi obrisi predmeta čija je slika bila preneta na fotoelektrične ćelije pojavili bi se svetljenjem određenih sijalica u grupi. Zatim je usledio pronalazak 1884. godine, od strane pronalazača Nipkova. Taj pronalazak je bila jedna okrugla ploča, sa rupicama, koja se okretala ispred fotoelektričnih ćelija, i druga ploča koja se okretala pred očima posmatrača. Godine 1923., po prvi put su slike stvarno preneta pomoću žica. To su ostvarili Džon Berd u Engleskoj i Čarl Dženkins u SAD. Tada je došlo do velikih poboljšanja u razvoju televizijskih kamera. Vladimir Zvorikin i Filo Farnsvort su razvili svoje tipove kamera, prvi je razvio „ikonoskop“ a drugi „desektor slike“. Oko 1945., cevi za pretvaranje svetlosne slike u oba tipa kamera zamenjene su takozvanim „ortikonom“. Danas, moderni televizori koriste za sliku cev pod nazivom „kineskop“. U toj cevi se nalazi električna puška koja šalje elektrone ka ekranu, usmeravajući ih od tačke do tačke upravo na onaj način na koji to čini mlaz u cevi kamere koja nam omogućuje da dobijemo sliku.