Ljudima iz davnog doba verovatno je bilo teško da zamisle da će veliki spomenici, koje su oni zvali sedam svetskih čuda, ikada nestati. Ali, svi su nestali, sem jednog. Ostala nam je samo Keopsova piramida u Gizi, u Egiptu. Sagrađena je pre oko 5000 godina, kao grobnica faraona i njegove žene. Drugo čudo, zidine u Vavilonu, u današnjem Iraku, sagradio je oko 600 godine pre nove ere čuveni kralj Nabukodonosor. Građene su od cigle i bile su visoke oko 110 metara. Danas su ostale samo ruševine. Treće svetsko čudo bila je Zevsova statua u Olimpiji, u Grčkoj. Izradio ju je grčki vajar Fidija. Statua, visoka oko 12 metara, imala je odeću od zlata, ruke i lice od slonovače, a oči od dragog kamenja. Od nje nema ni traga. Četvrto čudo bio je hram boginje Artemide u Efesu, u današnjoj Turskoj. Krov su podupirali veliki kameni stubovi, visoki po 20 metara, u hramu je čuvano nekoliko najboljih dela grčke umetnosti.
Zapalili su ga Goti 262. godine nove ere. Za peto svetsko čudo smatran je mauzolej u Halikarnasu, u Maloj Aziji, sagrađen za kralja Mauzola, koji je umro 353. godine pre nove ere. To je bila tako izvanredna građevina i toliko raskošna, da sada svaku monumentalnu grobnicu nazivamo mauzolejom. Šesto čudo bio je Kolos na Rodosu, bronzana statua Heliosa, boga Sunca. Ova statua, visoka oko 45 metara, podignuta je na ostrvu Rodosu, a srušio ju je zemljotres 224. godine pre nove ere. Sedmo i poslednje čudo, Faroski svetionik, počeo je da se gradi oko 283. godine pre nove ere, na ostrvu Farosu, kod egipatske obale. Veruje se da je iznad osnove bio visok gotovo 200 metara, a na vrhu je gorela vatra prema kojoj su se upravljali brodovi ulazeći u luku. Ova kula svetilja se služila više od 1500 godina, ali ju je uništio zemljotres.
Danas kada kažemo igre odmah pomislimo na kupjuterske igirce ali termin igre je nekad bio rezervisan za sportske aktivnosti. Zlatna olimpijska medalja je verovatno najveća počast koju neki sportista može da doživi. Međutim, da li znate da ideja o Olimpijskim igrama datira još od pre 2500 godina? Prema grčkoj legendi, Herkul, Zevsov sin, je osnovao Olimpijske igre. Najstariji dostupni podaci govore o igrama koje su održane 776. godine pre nove ere, koje su održane u gradu Olimpija. Punih hiljadu godina ove igre su se održavale na svake 4 godine, sve dok ih Rimljani nisu ukinuli 394. godine. Stari Grci su smatrali da su ove igre veoma bitne, pa su prema razmaku između njihovog održavanja merili vreme.
Taj razmak je bio 4 godine, i zvao se olimpijada. Ove igre predstavljaju primer kako se ostvarivao grčki ideal „u zdravom telu, zdrav duh“. Ako bi se desilo da se u vreme igara desi rat, on bi bio prekinut. 1500 godina kasnije, francuski baron Pjer de Kuberten je došao na ideju da se obnove Olimpijske igre. U Parizu je 1894. godine održan Međunarodni kongres na kom je učestvovalo 15 zemalja. Učesnici ovog kongresa su odlučili da se ponovo održavaju igre i to na svake 4 godine, kao i u staroj Grčkoj. Dve godine kasnije, u Atini su održane prve moderne Olimpijske igre. U današnje Olimpijske igre su uključeni mnogi sportovi koji nisu ni postojali u antička vremena, kao što su košarka, vaterpolo, fudbal, biciklizam, hokej na travi, itd. O modernim Olimpijskim igrama se stara Međunarodni olimpijski komitet, a svaka zemlja ima svoj nacionalni komitet koji odlučuje o njenom učešću na Olimpijadi.
Da li ste nekad razmišljali o tome koliko vode dnevno troši jedan veliki grad? I odakle se ta voda uzima? I kako se dovodi do grada? Ona se uzima iz jezera i rezervoara koji su udaljeni od grada, a do grada stiže preko vodovodnog sistema. Vodovod predstavlja kanal koji je čovek izgradio da bi njim doveo vodu iz jezera ili rezervoara u brdu u grad. Taj vodovod može biti otvoreni kanal, tunel ili duga cev, ili kombinacija sva tri.
Vodovod je često mnogo dug, a širina odnosno prečnik mogu biti veći od metra. Prvo se iskopa kanal, koji se oblaže betonom ili ciglom, da se zemlja ne bi spirala u njega. Tamo gde postoje padine (koje su strme i neravne), prokopava se tunel. Ponekad se tunel probija sve do druge doline, i uobičajeno se buši kroz čvrstu stenu. Taj tunel se oblaže betonom, kamenom ili ciglom. Duga cev se upotrebljava kada vodovod mora naglo da se spušta, kako bi prešao preko doline, duž neravne padine doline, ili tamo gde voda treba da se očuva čista. Ove (duge) cevi se prave od čelika ili betona sa čeličnom konstrukcijom. Inače, vodovod se gradi tako da ima blag nagib, da voda može da teče zahvaljujući gravitaciji, ali ne suviše brzo, da ne spira unutrašnje slojeve vodovodnih cevi ili tunela. Što je blaži nagib, to je sporije kretanje vode, tako da vodovodna cev mora biti šira da bi prenela željenu količinu vode. Što se istorije vodovoda tiče, njega su prvobitno koristili drevni narodi Egipta, Vavilona i Asirije, koji su kopali kanale kojima su dovodili svežu vodu iz dalekih predela do javnih bazena i fontana.
Grci su napravili prvi pravi vodovod u Evropi, a najsavršenije vodovode u to doba pravili su Rimljani. U III veku pre nove ere grad Rim je imao 11 vodovoda (od kojih su neki bili duži od čak 80 kilometara), koji su grad snadbevali vodom iz udaljenih predela.
Ljudska bića su, kao i ostala, u starim vremenima zaklon nalazila gde god da su mogla (po skrovitim mestima, koja su smatrali svojim domom). Nakon nekog vremena, počeli su sa uređivanjem svog staništa, na razne načine. Nije poznato tačno koja je vrsta staništa najstarija, kuća na drvetu ili pećinska kuća. U toplim predelima ljudi su mogli da žive na drvetu. Kako? Preplitali su i vezivali grane u neku vrstu okvira, preko kog su stavljali busenje trave.
Tako živeći, oni su bili zaštićeni od Sunca, kiše, poplava, i raznih divljih životinja koje ne mogu da se penju uz drvo. U hladnijim predelima situacija je bila drugačija. Kuća na drvetu nije predstavljala zaštitu, pa su ljudi koristili pećine, ispred čijeg ulaza su ložili vatru. Verovatno prva lekcija pećinskog čoveka bilo je uređivanje predvorja ispred svoje pećine pomoću kamenja. Kasnije, ljudi su pokušavali da u padinama brda kopaju rupe kako bi izgradili pećine. Pronalazili su i prirodna udubljenja na suvim mestima, pa ih dograđivali kamenim zidovima.
U raznim krajevima sveta je započela izgradnja kuća koje su prilagođene klimi i delatnostima ljudi koji su tu živeli. Tako je, na primer, prva četvrtasta kuća u Evropi, umesto dotadašnjih okruglih, podignuta pomoću stubova pobodenih u sva četiri ugla kuće. Preko drvenog okvira su potom preplitane grane i mlado drveće, kako bi se dobili zidovi.
Ajfelov toranj je projektovan za Parisku izložbu, koja je održana 1889. godine. Glavna namera ove građevine je da bude simbol i glavna atrakcija izložbe, kao što je i bio običaj da se za svaku svetsku izložbu podiže po jedna građevina koja postaje njen simbol. Ajfelov toranj izgrađen je od stubova rešetkastog gvožđa i njena visina iznosi oko 320 metara. Na kuli postoje tri platforme do kojih se stiže liftovima. Spiralne stepenice vode dalje ka vrhu, na kome se nalazi naučna laboratorija. U toj laboratoriji naučnici proučavaju temperaturu, vazdušne struje, oblake, vetrove i padavine.
Po osnovu međunarodnog sporazuma, jedna radio-stanica svakodnevno šalje u etar signale tačnog vremena. Ovu građevinu je moguće videti iz bukvalno svakog dela Pariza, i predstavlja neprevaziđenu turističku atrakciju. Nalazi se u najlepšem delu grada, i dok se posetilac penje liftom, ima mogućnost da postepeno vidi panoramu jednog od najlepših gradova u Evropi i svetu. Ajfelov toranj je podigao Aleksandar Ajfel, koji je u to vreme bio graditelj mnogih mostova u Francuskoj i drugim delovima sveta. On je, takođe, izgradio opservatoriju sa pokretnom kupolom u Nici, a radio je konstrukciju za još jedan spomenik i poznatu turističku atrakciju – Kip slobode u Njujorku. Smatra se pronalazačem pokretnih mostova, a takođe je prvi konstruktor koji je proučavao dejstvo vazdušnih struja na avione, upotrebljavajući modele aviona u vazdušnom tunelu.