KAKO DIŠEMO?
Da bi živelo, svako živo biće mora da diše. Životinje disanjem unose kiseonik u telo. Udisanjem vazduha, čovek uzima kiseonik. Disanje izgleda prosto, i čak ni ne mislimo kako dišemo, ali disanje predstavlja prilično komplikovanu radnju. Kada čovek udiše vazduh, on prolazi kroz čitav niz cevi u telu, koji se zovu disajni putevi. Oni počinju nosem, gde se zaustavljaju čestice koje bi mogle da budu štetne za pluća. U nosu se vazduh prečišćava i zagreva. Iz nosa, vazduh se spušta kroz ždrelo. Odatle kroz grkljan i dušnik odlazi u dve manje cevi koje se zovu dušnice, od kojih svaka ulazi u po jedno plućno krilo. Pluća su veliki, meki organi, koji se sastoje iz dve plućna krila, desnog i levog. Oba plućna krila su obavijena tankim prekrivačem koji se zove pleura ili plućna maramica. Plućno tkivo je kao sunđer. Sastavljeno je od mnoštva manjih mehurića ispunjenih vazduhom koji u njih ulazi. Kroz dušnice vazduh stiže u plućne mehuriće.
U njima se uzima kiseonik iz vazduha, a nepotrebni gasovi se izbacuju iz tela. Ovi mali mehurići, ispunjeni vazduhom, zovu se alveole. Vazduh koji udišemo sadrži kiseonik, azot, ugljen-dioksid i vodenu paru. Ovi gasovi se nalaze i u krvi, samo u različitim količinama. Kad udahnemo svež vazduh, tada u alveolama ima više kiseonika nego u krvi. Zato kiseonik iz vazduha prelazi u krv kroz vrlo tanke zidove alveola i sitnih krvnih sudova – kapilara. Ugljen-dioksida ima više u krvi, a manje u alveolama i zato odlazi iz krvi u alveole pluća, odakle ga izdišemo. Na ovaj način je omogućeno da ćelije dobijaju kiseonik i izbace nepotrebni ugljen-dioksid. Disanje je voljna i nevoljna radnja. Dišemo, i kada ne mislimo na to, ili kada spavamo. Ali disanje možemo zaustaviti na kratko vreme, ako to hoćemo – kao kada zadržavamo dah dok ronimo.