Televizori su prilično komplikovane naprave, pa je stoga jasno da su mnogi ljudi doprineli njihovom razvoju. Lanac zbivanja koji je doveo do to izuma počeo je 1817. godine švedski hemičar Jons Bercelijus, koji je otkrio hemijski element selen. Kasnije je ustanovljeno da količina električne struje, koja može da protiče kroz selen, zavisi od količine svetlosti koja na taj selen pada. Ta osobina se zobe „fotoelektricitet“.
To otkriće je dovelo do stvaranja prvog grubog televizijskog sistem od strane američkog pronalazača Dž. R. Kelija, 1875. godine. Slika nekog prizora ili predmeta bila je preneta pomoću sočiva na grupu fotoelektričnih ćelija, a svaka od ovih je regulisala struju koju je propuštala prema odgovarajućoj sijalici i grupi sijalica razmeštenih slično kao fotoćelije. Grubi obrisi predmeta čija je slika bila preneta na fotoelektrične ćelije pojavili bi se svetljenjem određenih sijalica u grupi. Zatim je usledio pronalazak 1884. godine, od strane pronalazača Nipkova. Taj pronalazak je bila jedna okrugla ploča, sa rupicama, koja se okretala ispred fotoelektričnih ćelija, i druga ploča koja se okretala pred očima posmatrača. Godine 1923., po prvi put su slike stvarno preneta pomoću žica. To su ostvarili Džon Berd u Engleskoj i Čarl Dženkins u SAD. Tada je došlo do velikih poboljšanja u razvoju televizijskih kamera. Vladimir Zvorikin i Filo Farnsvort su razvili svoje tipove kamera, prvi je razvio „ikonoskop“ a drugi „desektor slike“. Oko 1945., cevi za pretvaranje svetlosne slike u oba tipa kamera zamenjene su takozvanim „ortikonom“. Danas, moderni televizori koriste za sliku cev pod nazivom „kineskop“. U toj cevi se nalazi električna puška koja šalje elektrone ka ekranu, usmeravajući ih od tačke do tačke upravo na onaj način na koji to čini mlaz u cevi kamere koja nam omogućuje da dobijemo sliku.
Televizija zatvorenog kruga (engl. Close-circuit television, CCTV), u svom najširem smislu označava svaki televizijski sistem čiji je signal namenjen tačno određenom prijemniku ili prijemnicima koji čine zatvoreni sistem. U užem smislu pod tim se podrazumevaju sistemi za video nadzor, izgrađeni na način da omogućavaju vizuelni kontakt jednog mesta sa drugim mestom. U praksi, klasični video nadzor je sistem koji se sastoji od jedne ili više video nadzornih kamera koje su povezane sa centralnim uređajem, koji vrši obradu signala dobijenih radom nadzornih kamera. Na taj način se signal prosleđuje na ekran na kome se može gledati slika dobijena radom kamere, a može se vršiti i obrada slika sa više kamera. Osim klasičnih video nadzora, postoje i IP sistemi gde je svaka kamera svojevrstan veb server, koji je u stanju da svoju sliku šalje direktno na internet. Na internetu postoji mnogo stranica koje detaljno opisuju rad sistema video nadzora i nude razne komponente.
U analognom sistemu za video nadzor potrebna je sledeća oprema:
Kamera – Broj kamera se formira na osnovu planiranog prostora koji treba biti nadziran. Kamere mnogu biti unutrašnje, spoljašnje, dan/noć, antivandal, itd.
Napajanje za kamere
DVR snimač – Snimač je bez hard diska i treba planirati hard disk za njega (tipičan primer DVR uređaja od 4 kanala sa hard diskom od 1TB je da snimak čuva nekad duže i od mesec dana). Treba odabrati DVR snimač na osnovu broja kamera tj 4 , 8 ili 16 kanala. Najbitnija stvar je rezolucija snimanja, bitno je da DVR snimač snima na svim kanalima makar D1 rezoluciju. Svaki novi DVR snimač ima mrežni port (LAN priključak) , kao i DDNS servis tako da sa lakoćom možete vaš novi sistem video nadzora spojiti na kućnu mrežu i pratiti sa udaljene lokacije (putem računara ili mobilnog telefona).
Kablovi za povezivanje DVR snimača sa kamerama za nadzor
U IP sistemu video nadzora potrebna je sledeća oprema:
IP kamera
Napajanje za IP kameru – klasično napajanje ili POE (putem POE sviča ili injektora)
Snimanje IP kamera se može vršiti na više načina : lokalno (SD kartica),na računar sa odgovarajućim softverom,na NVR uređaj.
Povezivanje kamera se vrši putem mrežnog kabla
Smrzavanje je proces snižavanje temperature predmeta, sve dok se oni ne zalede. Da bi to bilo moguće, tim predmetima je potrebno oduzeti toplotu. Samim tim, hlađenje predstavlja oduzimanje toplote. Ranije, za hlađenje predmeta služili su led i sneg. Na taj način je rashlađivano, na primer, vino (Aleksandar Veliki i car Neron su koristili led u te svrhe). Ali, čak i u tom periodu postojao je jedan način hlađenja takođe. To je bio postupak rastapanja neke soli u vodi. Šalitra i amonijum nitrat oduzimaju toplotu iz vode u kojoj se rastapaju, i tako se snižava temperatura vode. So snižava tačku smrzavanja vode. Na primer, kada se so stavi na led, led se pretvara u vodu. Da bi se to obavilo, potrebna je energija ili toplota. Nju obezbeđuje voda, i tako njena temperatura pada. Dakle, kao prvobitni metod smrzavanja korišćen je sneg i led, ili soli. Međutim, postoje i drugi postupci smrzavanja, kao što je isparavanje, to jest, prelazak tečnosti u paru.
Kada na dlan stavite malo vode ili alkohola, osetićete kako vam se ruka na tom mestu hladi, jer tečnost oduzima toplotu iz ruke i isparava. Upravo to je dovelo do pojave savremenih frižidera. Majkl Faradej je 1823. godine ustanovio da se para amonijaka pretvara u tečnost kada se sabije i kad joj se zatim oduzme toplota. Kada se otkloni pritisak i pusti da ta tečnost ponovo ispari, ona oduzima toplotu okolini i stvara hladnoću. Kako i zašto je to omogućilo stvaranje savremenih frižidera? Zato što je nešto moglo biti pretvoreno iz gasovitog u tečno stanje, i pritom dati svoju toplotu. A zatim je ponovo moglo biti promenjeno u gasovito stanje i oduzeti okolini toplotu. Kontrolišući taj proces i omogućivši mu da se stalno ponavlja, došlo je do nastanka današnjih frižidera. Prvi frižider (u pravom smislu te reči) napravio je švajcarski pronalazač Karl Linde 1874. godine, da bi pomoću njega rashlađivao pivo.